Vrijeme je prolazak olujnog vjetra pokraj mlade nezaštićene voćke.

Bez ploda.

I prolazeći valovitim uvalama i visokim planinama seže od prašnog kutka u ormaru do nebesa, do vrata raja i vrata pakla. Ni sam Bog ne može mu pobjeći. On prati dolazak i odlazak te nikad ne razočara. Uvijek gleda, i smije se vječnosti. Vječnosti koja postoji jedino u romanima, ali i njihova slova završiti će na dnu riječnoga mulja.

Bez čitaoca.

Ipak, stare krvave zidine i dalje, zrakama prošlosti iz proždrljivih usta vremena obasjavaju sadašnjost, dajući nam dokaze da trenutak prkosa tom zlom čudovištu može donijeti tračak nade za nas. Ali i taj tračak uskoro će postati samo divna ili ružna uspomena, svejedno je njemu, a i nama.  Jednog dana biti će svejedno i Bogu.

Bez sažaljenja.

Vrijeme je snježna oluja nad plavetnilom oceana.

I hladni dani, i sivo nebo, i rak pluća. Komad kamenja i žumor vode, i bol. Ista sudbina ih veže. Kao plijen, velikom kukcu. Uzalud bježati je nad sudbinom nam danom. Uzalud je shvaćati ono što ne možemo shvatiti. Te je uzalud pisanje onog što nitko neće čitati.

Ako mrzimo ili volimo njemu ne prkosimo. Za njega ljubav ne postoji, a nevinost plača malog djeteta ispod mog prozora prilika je za smrt vidjeti.

Bez boja.

Dok tako tužan gledam svoje korake, i njihovu sjenu u kaljuži vode, vrijeme kao da je stalo, pogledam ga u oči, nasmjehnuh se i nastavim dalje, svojom cestom, i ona kao i druge milijarde cesta vode ka istom kraju .

Mrak.